top of page
Writer's pictureАнђела Петровски

Mika


Mika Legenović (75) and Branko Latinović (81) have been married for 50 years. They are parents of two sons.


Before the war they used to live in Sarajevo. Mika was a cook chef in Pretis, one of the largest and most modern weapon factories in Europe at the time. Branko was an engineer in TAS, the Sarajevo Automobile Factory that produced various Volkswagen vehicles.


After fleeing from Sarajevo, they lived in Serbia for a short period of time. However, in 2009 they decided to settle in Ugljevik and resume the life they had in Sarajevo.


Branko got an engineering job at the Power Plant. They bought some land and started building a house. As Branko had settled his sons in Switzerland during the war, everything was indicating the balance would be struck and pre-war life would continue to function, albeit in changed circumstances.


But... war leaves visible, immediate and invisible (long-term) consequences that affect people in different ways. In Branko's case, the change began spontaneously.


The house was being built, there was not much to spare, the needs were significant. The sons also helped. But as a good housefather, he started collecting "things".


He thought he might need them at some point and would not be able to afford them.

Thus, a landfill was slowly created in the half-built house, which Branko started, but has never finished.


Moreover, living with waste and in waste has become a way of life.


Over time, such a way of life became everyday life for Mika, as well. Day by day, wonders kept increasing... Branko has kept registering their car for 8 years in a row, without ever actually using it.


This all affects them both, but differently.


Mika tries to keep the house clean as much as impossible in the current circumstances.

Branko continues to visit flea markets, bringing more and more unnecessary things.


Life goes on.




Text: Svjetlana Krsmanović



 



Mika Legenović (75) i Branko Latinović (81) su 50 godina u braku. Roditelji su dva sina.


Do rata, živeli su u Sarajevu gde je Mika bila šef kuhinje u Pretisu, jednoj od najvećih i najmodernijih fabrika oružja u Evropu u to vreme. Branko je bio inženjer u TAS-u, Tvornici Automobila Sarajevo gde su se proizvodila brojna Volkswagen vozila.


Posle bega iz Sarajeva, živeli su kratko u Srbiji. Međutim, 2009. godine odlučili su da se stacioniraju u Ugljeviku (BiH) i nastave život kakav su imali u Sarajevu.


Branko je dobio posao u elektrani. Kupili su zemlji i počeli sa gradnjom kuće. Kako je Branko poslao sinove u Švajcarsku tokom rata, sve je izgledalo kao da je moguć povratak balansa i života kakav su imali pre rata, uz neke promenjene okolnosti.


Ali…rat ostavlja vidljive i nevidljive dugoročne posledice koji utiču na ljude na različite načine. U Brankovom slučaju, promena je počela spontano.


Kuća je bila u procesu izgradnje, nije bilo novca za dodatne troškove, a potrebe su bile velike. Sinovi su pomagali, ali kao dobar domaćin, Branko je počeo da ’’sakuplja stvari’’.


Mislio je, trebaće mu u jednom trenutku, a neće moći posle da ih priušti.

Time, odlagalište je polako nastajalo u polu-izgrađenoj kući, koju je Branko započeo ali nikad nije završio.


Takođe, život sa otpadom i u otpadu je posao način življenja.


Vremenom, takav stil života je posao svakodnevica i za Miku. Dan za danom, stvari su se dodavale i otpad povećavao…Branko je nastavio da registruje auto 8 godina za redom, iako ga nikad nije koristio.


Ovo je uticalo na oboje, ali na različite načine.


Mika pokušava da održi kuću čistom koliko god je to moguće u datim okolnostima.

Branko nastavlja da posećuje buvljake, donoseći sve više i više nepotrebnih stvari.


Život se nastavlja dalje.




Tekst: Svjetlana Krsmanović






Comments


bottom of page